Glazboterapija

Glazba ne može učiniti ništa drugo nego dobro.
 

>Uvod<
 

Na početku ovog seminara željeli bi se ispričati za one riječi koje čete naći pod navodnicima i riječi koje su pisane italic slovima. To su večinom stručne engleske riječi za koje nismo uspjeli pronaći odgovarajući prijevod.

Glazboterapija relativno je nova znanstvena disciplina. Uzrok njenom naglom širenju i prepoznavanju je postojanje nebrojenih vrsta glazbe, oblika bavljenja glazbom te prisutnost glazbe u bilo kojem obliku. Glazba je u mnogim slučajevima upravo ono što veže ljude i gotovo da ne postoji čovjek koji ne uživa u bilo kojem njenom obliku. Omiljena glazba i poznati zvuci koji se često javljaju i iznenadno, unutar našeg uma, su ono što mnoge od nas povezuju sa događajima iz prošlosti, vračaju nam proživljene osjećaje  te nas na neki način odvraćaju od svijeta u kojem se nalazimo. Doživljavanje glazbe na bilo koji način vrlo je individualna stvar te ovisi o karakteru i mnogim drugim karakteristikama osobe. Što je to što nas povezuje sa glazbom? Na ovo pitanje postoje brojni odgovori; zadovljstvo slušanja; toplina prijateljstva prilikom stvaranja glzbe; stimulans i satisfakcija kod vježbanja; intelektualni užitak kod istraživanja forma i struktura; oslobađanje energije kod plesa ili stvaranja glazbe... U korijenima svih navedenih razloga leži činjenica da nas upravo glazba nesvjesno veže sa onim duboko u nama sa našim emotivnim, duhovnim i najprivatnijim "ja". Glazba budi "čovjeka" u nama, mi trebamo nju da bi uspostavili kontakt sa samim sobom ali i ona za svoje postojanje treba nas bilo kao slušaoca bilo kao izvođaća.
 Centralna misao glazboterapije je ta da čovjeku treba glazba i njeni učinci na pojedinca, te da se njome može pomoći ljudskom zdravlju. Dijete može imati teškoća u govoru, odrastao čovijek može biti sramežljiva, ali oni oboje imaju jednaku šansu da postanu dio glazbe na način na koji to samo njima odgovara. Komunikacije je u današnje vrijeme dosegla možda i svoj vrhunac no i ona ima svoje nedostatke fizički, socijalni, emotivni problemi uvijek nas mogu ometati. Glazba je mnogo adaptivnija od bilo koje druge vrste komunikacije te nam dozvoljava kontakt sa različitim dobnim skupina, različitih emotivnih ili soCijalnih poteškoća.
 Ovim seminarom pokušati ćemo objasniti dio fascinantne enigme koju nazivamo GLAZBA.
 

>Povijest glazboterapije<
 

 Činjenica da je izvjesni Wiliam B. Davis još krajem prošlog stoljeća bio zadužen da u bolnicama širom Londona svira skladbe za smirenje pacijenata pokazuje nam da su mogućnosti koje glazba pruža bile poznate vrlo davno. Mora se napomenuti da su još stari grci prepoznali utjecaj glazbe na pripadnike svojeg društva. Tako su različite ljestvice ocrtavale različita raspoloženja; od sjete i tuge preko veselja do ohrabrivanja. Glazba je bila sastavni dio vjenčanja, pogreba, poljskih radova, vjerskih obreda, dočekivanja ratnika, a ono što nas posebno zanima i odgoja. Omladina je morala učiti glazbu i to dokazuje poznata platonova rečenica: "Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država!" Također, Aristotel u svojem djelu "Politika" opisuje utjecaj glazbe na čovjekovu volju. Po njegovom mišljenju glazba ocrtava strasti koje su utjecale na njeno nastajanje, tako i zaključuje da slušanjem neke glazbe čovjeka mogu obuzeti takve strasti. Zbog toga glazba će pomoći vojniku da bude hrabriji i sl.
Bratstvo Sv. Cecilije okupilo je krajem prošlog stoljeća uz Wiliama B. Davisa još glazbenika koji su poslani u ostale gradove sa istom dužnošću, a njihov se rad pokazao, na iznenađenje mnogih, vrlo koristan. Sličnim su se aktivnostima bavili i mnogi pojedinci entuzijasti koji su širom SAD "propovjedali" o mogućnostima glazbe. U ranim je godinama ovoga stoljeća glazba služila kao sredstvo zabave i podizanja morala velikim grupama pacijenata. Liječnici su svojim pacijentima organizirali male koncerte za koje su vjerovali da bi mogli pomoći kod obnavljanja metabolizma i opuštanja mentalnih stresova. Takav se način korištenja slobodnog vremena pacijenata pokazao vrlo human i učinkovit. Izgleda da je u to vrijeme postojalo generalno mišljenje da glazba ne može ništa drugo nego pomoći. Podolsky tako navodi primjer shizofremicnog pacijenta koji je u to vrijeme dobivao dnevne doze Chopina.
Nakon II. svijetskog rata vlasti u SAD u želji da pomognu dovele su do toga da su glazbenici, bilo učitelji, bilo izvođači, bili redovni zaposlenici pojedinih bolnica širom zemlje. Izazov i važnost toga bilo je u tome što su takvi glazbenici morali verificirati i sitematizirati svoj rad u ustanovi, te ga uskladiti sa postojećim planovima tretmana. Nameće se zaključak da se u to vrijeme (40-te i 50-te) pažnja usmjeravala na njene estetske i kulturne aspekte, a izgubila se osnovna vrijednost glazbe, individualnost. Takvim je, nazovimo ih, glazbo-liječnicima, nedostajalo obrazovanja i stručnih savjeta. Tako su se sredinom '40 počela na sveučilištima (Michigan, Kansas..) organizirati predavanja i čitave studijeske grupe, da bi se 1950. osnovao i National Association of Music Therapy te kasnije i American Association of Music Therapy koji danas vode brigu o glazboterapiji u SAD-u.
U Europi su se otprilike paralelno sa SAD-om događale promjene bitne za razvoj ove znanosti koja se '80 borila za svoju samostalnost. Danas se glazboterapeuti nalaze u skupini "para-medical" profesija, a još uvijek se pregovara o "full state registration"-u ove profesije.
 

>Glazboterapija?<
 

Kao što naslov poglavlja govori, iako ne postoji definicija koja će zadovoljiti svakog interesenta, pokušati ćemo sada odgovoriti na pitanje:
 "Što je to glazboterapija?"

Mnogima je samo povezivanje riječi "glazba" i "terapija" dovoljno da bi zadovoljili svoju znatiželju o ovome pojmu, pogotovu ako su do sada glazbu shvaćali samo kao zabavu.
Prava definicija pojma nije samo-evidentna, dakle, kao sto govorni terapeut uči svoje pacijente govoru tako glazboterapeut ne uči svoje pacijente glazbi. On ustvari pokušava uspostaviti kontakt sa drugom osobom pomoću te glazbe. Promatrenjem uočavamo kakve pacijent ima probleme kod doživljavanja te glazbe te u toj interaktivnoj komunikaciji približavamo se jedan drugome. Godinama je u velikoj Britaniji bila standardna Alvinova definicija:
 "Glazboterapija je kontrolirano korištenje glazbe u tretmanu , rehabilitaciji, edukaciji, i vježbama kod djece ili odraslih koji pate od fizičkih, mentalnih ili emotivnih smetnji."
Riječi "kontrolirano" i "pate" zvuče grubo i ne znače ono isto što su značile tada kada je ova definicija nastala, stoga, možda je bolja verzija Autralskog udruženja glazboteraputa:
 "Glazboterapija je planirana upotreba glazbe sa terapeutskim ciljem, sa djecom i odraslima koji imaju specijalne potrebe zbog socijalnih, emocijonalnih, fizičkih i intelektualnih problema."
 Termin "sa terapeutskim ciljem" je također u centru definicije Ameri
kog udruženja:
"Glazboterapija je upotreba glazbe sa ciljem postizanja terapeutskih ciljeva: obnove, održavanja i poboljšanja mentalnog i fizičkog zdravlja."
Postoji čitav niz različitih definicija, a kompleksnost čitavog pojma izražava činjenica da je Keneth Bruscia napisao čitavu knjigu sa zadatkom da definira "music therapy".
Kao konačnu definiciju mogli bi uzeti onu koja sumira sve do sada navedene na mnogo jednostavniji i "manje stručniji" način:
 "Glazboterapija je upotreba organiziranih zvukova i glazbe koji razvijaju međusobnu povezanost između klijenta (pacijenta) i terapeuta podržavajući i osnažujući fizičko, mentalno, socijalno i emocionalno zdravlje."
 

>Gdje se koristi glazboterapija?<
 

Gladajući na povijest razvoja glazoterapije dolazimo do zaključka da postoje dva glavna područja na kojima se ona koristi; rad sa starijim osobama koje imaju poteskoća sa učenjem i rad sa djecom koja imaju mentalnih problema. Postoji i objašnjenje za za ovakvu podjelu, naime, prvi su terapeuti svoju praksu imali upravo u ustanovama koje su bile zadužene za njegu ovakvih ljudi. Takva je terapija bila izuzetno uspješna kod osoba sa kroničnom schizophreniom i dubokim fizičkim ili mentalnim oštečenjima. U početku takvim ljudima koji su čitav život provodili u bolnicama glazba nije mogla činiti nego dobro. Kasnije, njihovi su terapeuti uveli procjenu i evaluaciju svojeg rada. Osobe koje su imale poteškoća kod učenja ovakvim su se terapijama poboljšavale fizički, a također poboljšavale su i svoje kognitivne potencijale, motivaciju, vještine govora, neverbalne komunikacije, vještine odlučivanja i samostalnosti. Nakon terapija kod pacijenta vidjela se promjena raspoloženja, opuštenije ponašanje, ispoljavanje osjećaja, socijalna interakcija i razvoj svojega "ja".
 Uspjesi na ovim područjima omogućili su razvoj ostalih područja; kod djece sa svim poteškoćama u učenju, uključujući govorne i probleme jezika, kod djece sa kognitivnim i emocionalnim poteškoćama, djece sa problemima sluha ili vida, starijih osoba itd. Trenutno se razvija dio glazboterapije koji bi trebao pomoći osobama oboljelima od raka i side. Sve većem razvoju ove znanosti uvjetuje činjenica da je ljudi sve više prepoznaju, shvaćaju i vjeruju u nju.
No, uz sve te podatke postoji i odredena kritičnost prema ovome pojmu. Naime monogo je radova bili izrađeno upravo sa ciljem da pokažu uspješnost, odnosno efektivnost bilo kakve intervencije. Možemo stoga reći da profesija glazboterapeuta ima gotovo moralnu obvezu pokazivanja efektivnosti rada.
Glazboterapija pokazati će da nema dvoje ljudi koji će na istu glazbu reagirati potpuno jednako, ili dvoje ljudi koji će istu glazbu izvesti potuno jednako stoga glazba pokazuje psihu svakog čovjeka, ono "najindividualnije" kod svakog od nas. Kod improviziranog muziciranja glazba se izvodi točno onako kako glazbenici tog trenutka osjećaju da treba. Sjedinjuju se u jedno tijelo i svaki na svoj način izvodi svoj dio, produžujući duljine tonova, mjenjajući harmonije na način kakav oni žele izražavajući tako najdublje osjećaje koji se nikakvom drugačijom analizom nebi mogli pročitati. To je pravi pokazivač do koje mjere glazba može utjecati na ljude, njihova shvaćanja i analiziranja različitih poteškoća sa kojima se susreću.
 Jedan od temelja za bilo kakav rad je pronalazak odgovarajuće glazbe koja će zadovoljiti osobu sa kojom terapeut radi. Npr. kada rade sa djecom koja se ne mogu koncentrirati terapeuti će davati kraće glazbene isječke  i promatrati reakciju na svaki od njih. Neki će takvi isječci zaokupiti pažnju djece na duže vrijeme i to će biti prvi korak do cilja.
Glazba može izraziti kako individualno tako i psihološko stanje grupe. Primjer je to vračanja u obitelj; nakon dugog vremena izbivanja iz svoje obitelji i zajednice vojnik, bolesnik, radnik i sl. nije usklađen sa svojim ukučanima. Jedan od načina koji će mu pomoći da se poveže sa njima može biti upravo glazba koja će ih sa vremena na vrijeme povezati kroz ples, pjesmu ili bilo kakav sličan kontakt koji će omogućiti.
 

>Vrste terapija<
 

Vrste odnosno načine izvođenja mogu se podjeliti na mnogo načina; bilo da li se glazba samo sluša sa snimke, ili se sluša uživo, da li pacijent sudjeluje aktivno, posredno ili neposredno u izvođenju te glazbe ili samo sluša, koliko pacijenata sudjeluje, koliko terapeuta sudjeluju, koja se vrsta glazbe izvodi/sluša, koji se instrumenti koriste, koliko se instrumenata koristi, koliko terapija traje...
Za ovo poglavlje odabrali smo podjelu po broju pacijenata koji aktivno sudjeluju u izvođenju. Naravno da se takvi susreti ne mogu generalizirati no mogu zainteresiranome dati blagu predodžbu o tome sto se na jednom takvom "susretu" (možda najprikladniji prijevod riječi session) događa.  Dani su primjeri individualnog i grupnog susreta:
 

Individualni susret
 

Nakon već ispričanog sadržaja, postavljaju se pitanja; Kako se prakticira ta glazboterapija? Što se događa na tim terapijama?
Takve se terapije najjednostavnije mogu podjeliti na individualne i grupne "susrete" a, najbolji način da se pokaže što se tamo zapravo radi je prikazivanje primjera.
 Za primjer individualnog susreta dati ćemo primjer Johna koji ima 3 godine i njegovi se roditelji žale na njegovu šutljivost. Povremeno se javlja i velika povučenost, te otežano uspostavljanje bilo kakvog kontakta sa vršnjacima i odraslima. John je već bio na pregledima kod psihologa, govornog terapeuta, psihoterapeuta, fizioterapeuta, glazboterapeuta i kod socijalnog radnika. Na takvim ga pregledima nisu zanimale igračke i zanimacije koje su mu bile ponuđene te je bilo uočeno da bi ga mogla zaokupiti glazba. Već na prvom susretu John se  prihvatio sviranja bubnjeva; ponuđene je palice odmah prihvatio te počeo udarati u kratkim bučnim razmacima. Terapeut je nastojao pomoću glazbe stupiti u kontakt s njim i iskoristiti te trenutke ispoljavanja energije na neki drugi način. Njegova ga majka koja je također prisutna ohrabruje riječima i smijehom istovremeno, terapeut na klaviru svira jednostavne melodije između Johnovih "solo dijelova". John prihvaća melodiju i nastoji je pratiti , terapeut zatim uz melodiju nastoji nakon nekog vremena i uspostaviti i verbalni kontakt pjevajući "Zdravo John. John svira bubnjeve." S vremenom glazba postaje sve manje isprekidana te John počinje svojim glasom (slogovima "da"," ah" i sl.) pratiti ritam koji svira. Nekoliko puta prekida svirku i odlazi kod majke no ubrzo se vraća i nastavlja. Terapeut sada nastoji komunicirati sa njima na način da visoke tonove činela prati sa visokim tonovima melodije. Na takav način glazba koju sviraju postaje sve slušnija i zanimljivija. Na video zapisu koji je snimljen tijekom tog susreta vidi se da mu je tada čitavo tijelo u zanosu usklađeno sa glazbom i ritmom koji nevješto udara. Terapeut ponovo pjeva jednostavne melodije te John počinje usporavati svoj ritam. Napokon, John se diže prilazi klaviru, gleda terapeuta u lice i počinje ispuštati glasove "ees", ash" nastojeći pratiti melodiju koju terapeut neprestano svira. Na njegovu se licu vidi razigranost, zanimanje i osmijeh. Osjeća se da John na ovaj način zapravo komunicira sa terapeutom. Nakon toga vraća se za bubanj i udarcima odgovara na akorde klavira; na svaki akord on dva puta udara o bubanj, njihova glazba dobiva sve više smisla. Na sljedećem susretu istog dana popodne njegovo je sviranje sve organiziranije; sada on prati terapeuta i nastoji na "mekše" tonove uzvratiti lakšim udarcima, glazba nije više isprekidana, sa naglim promjenama ritmova i glasnoće već je čitavo vrijeme umjerena.
 Terapeut zaključuje nakon 50-tak minuta rada da je John iskazao mnogo svojih osjećaja koji će se kasnije na video zapisu analizirati. Također, smatra da je John dokučio nove osjećaje te da je svojim slogovima razgovarao sa njim. On nije samo reflektirao njegove udarce i pratio njegov ritam, već je postigao to da je John pratio njega kroz međusobnu interakciju u kojoj su oni međusobno razmjenjivali ideje. Jasno je da terapeut nije gledao samo glazbene sposobnosti svojeg pacijenta, kasnijom analizom on može pronaći njegove specijalne potrebe koje mu trebaju da bi sa nekime komunicirao odnosno bio u interakciji. Uočava se pacijentovo kretanje, odnosno plesanje u prostoriji, organiziranje u prostoru i vremenu, te manipuliranje instrumentima.
Govorni terapeut analizira slogove koje John izgovara na različite zvukove klavira te zaključuje da izgovara jednostavnije slogove kada svira i pleše ("da") a, teže slogove kada je manje zaokupljen sviranjem te se više koncentrira na svoje "pjevanje". Također zaključuje da John shvaća što se od njega očekuje te nastoji to i izvesti. Na kraju njega je najviše zanimalo ono što i njegove roditelje; kada će John progovoriti? Ovim susretom pokazano je kakve zvukove on može proizvest i kako on razumije ono što mu se govori ili pokazuje. Nadalje, uočila se njegova pažnja koju je posvetio sviranju te mogućnost koncentiranja na postavljeni "zadatak". Zatim, osjećaji koje je ispoljavao i način na koji ih je ispoljavao.
Fizioterapeut je na snimci uočio da je
itavo Johnovo tijelo u kretnji dok svira i pleše. Iako na trenutke kaotično i nekontrolirano John može smiriti svoje kretnje i uskladiti ih sa glazbom. Podizanje palica sa poda i usklađivanje pogleda i ruke kod bržih ritmova izgleda da predstavljaju problem jer pacijent nekoliko puta uzastopno promašuje obruč bubnja no nastavlja udarati na isto mjesto. Psihoterapeut usredotočuje se na kvalitetu i vrstu interakcije pacijenta i terapeuta, na uzbuđenje i količinu energije koju koristi. Na kraju socijalni radnik gleda povezanost djeteta sa njegovom majkom, te zaključuje da bi se upravo glazbom to dijete moglo pridobiti. Njegov je stav da roditelji glazbom mogu izgraditi veću povezanost sa svojim djetetom te da sviranje ili pjevanje može postati uobičajena obiteljska zabava u kojoj bi mali John dobio vaznu ulogu koja bi osnažila njegovu volju i samopouzdanje. Mišljenje glazboterapeuta sumira stavove svojih kolega kod ovog slučaja;
- glazba Johnu omogućava da istraži i nauči kontrolirati osjećaje koje može doživjeti i pokazati pomoću nje
- može se izgraditi visok stupanje motivacije i kreativnosti
- glazba uvježbava koncentrirano slušanje i daje temelje za govorne sposobnosti i rad sa jezikom i izgovorom
- ritam i melodija mogu biti stimulans za buđenje i povečavanje njegovih vokalnih sposobnosti
- ritam i korištenje instrumenata  različite veličine pomaže pacijentu da kontrolira svoje pokrete i uskladi svoje motoričke sposobnosti
- povećava se koncentracije i pažnja
- glazba uvjetuje interakciju sa odraslom osobom, bilo roditeljem, bilo terapeutom, kroz sinhronizirano ili "pitanje-odgovor" pjevanje
- tom interakcijom John uči ponašanje odraslih

Na ovom je primjeru pokazano sto se sve može uočiti iz samo dva susreta. Ovakav način zasigurno ima mnogo prednosti u odnosu na ostale; prvo, mnogo je brži. Kada samo pomislimo koliko su trajali svi pregledi koje je John već prošao sa puno manje uspjeha shvaćamo da je ova prednost neupitna, a vrijeme je u razvoju svake osobe vrlo važan čimbenik i nesmije se olako trošiti. Drugo, ovakvi su susreti za Johna mnogo manje naporniji i on je na njima puno opušteniji i iskreniji nego kod npr. fizioterapeuta koji strogo promatra njegove kretnje koje su u tom trenutku možda i neprirodne za njega. Ostale se prednosti mogu nabrajati no, treba još napomenuti da je ovo samo jedan primjer u kojemu su dobivene specifične informacije tada će svaki susret pokazati nešto novo i da će svaki pacijent reagirati drugačije. Ovime se samo željelo prikazati kako može izgledati jedan takav individualni susret.
 

Grupni susret
 

Ovaj primjer grupnog susreta održao se u jednoj američkoj bolnici. Na njega su pozvane osobe koje pate od akutnih faza bolesti kao što su manična depresija, uznemirenost, tjeskoba (anxiety) i schizophrenia. Primjer je dan iz bilješki terapeuta Leslie Bunt;
Prostorija za susret je osvjetljena suncem i u njoj je svjež zrak. To je zapravo "dnevni boravak" te bolnice no ovaj puta televizor, kao centar pažnje svih pacijenata,  je isključen. Na ovakvim je susretima važno da se pacijenti osjećaju ugodno i normalno zato je i odabran njima poznati prostor u kojem se inače zabavljjaju. Važno je da su opušteni, da nemaju nikakvu obavezu sviranja ili sudjelovanja te da se ne osjećaju kao na drugim pregledima različitih specijalista. Cilj ovog susreta je uočavanje specijalnih potreba pacijenata koje će oni pokazati u susretu sa glazbom te svojim sudjelovanjem ili nesudjelovanjem u stvaranju glazbe. Terapeut je uvijek spreman skrenuti planirani tijek događaja ukoliko tako žele pacijenti. Predviđeno ja da će susret trajati oko sat i petnaest minuta ali pacijenti nisu obvezni ostati čitavo vrijeme na njemu. Oni se mogu udaljiti i vratiti kada god to zažele. Takva će im atmosfera dati sigurnost da reagiraju spontano i nesmetano izražavaju svoje osjećaje. Također, pacijenti smiju svirati na način na koji žele odnosno nema pogrešnog sviranja instrumenata. Na taj će način oni pokazati svoje najskrivenije i svoje najsnažnije osjećaje.
Od instrumenata terapeut je izabrao čitav niz iz cijelog svijeta uključujući: kineske gongove i činele, indijske zvonce, afričke udaraljke, indijanske bongo-udaraljke, ksilofone te ostale poznatije instrumente sa smiješnim ili ozbiljnim zvukovima. Treba napomenuti da su neki instrumenti naštimani dok ih je nekolicina i nenaštimanih te da neki proizvode zvukove na sam dodir dok za druge treba steći određenu vještinu.
Nakon što je sve spremno dolaze i pacijenti; njih je osam i to pet žena i tri muškarca. Na njihovim licima vidi se iznenađenje zbog prisustva nepoznatih predmeta u poznatom prostoru, no, uočavaju se tragovi njihovih bolesti; napetost, nedostatak koncentracije, umor...Terapeut se predstavlja grupi te ih umoljava da odaberu instrument kojim bi se mogli predstaviti te nadaodaje da ukoliko netko ne želi, ne mora to činiti. Neki se nakon toga predstave usmeno dok neki počinju istraživati izabrani instrument i spontano komentirati njegov zvuk; dali je ugodan , neugodan, preglasan itd. Teraput zatim počinje svirati određeni ritam, brzinom koja odgovara čitavoj grupi te poziva grupu da mu se pridruže ukoliko to žele. Oni koji mu se pridruže komentiraju da je teško pratiti ritam dok ubrzava, odnosno usporava te nesvjesno na brze ritmove sviraju glasnije, a na spore tiše.  Jedna žena umoljava ostale pripadnike grupe da sviraju zatvorenih očiju jer na ovakav način ona se osjeća neugodno. Svirajući zatvorenih očiju svi su koncentriraniji i pažljivije slušaju te postaju aktivniji. Terapeut polako prepušta da svatko od njih na trenutak preuzme ulogu vođe i primječuje da na taj način oni zapravo međusobno komuniciraju. Svatko odsvira po jedan dio, zatim sljedeći odsvira svoj dio unoseći u njega nešto svoje, svoje osjećaje, i tako redom. Dijaloga između pacijenata gotovo da i nema, samo poneki komentar vezan za glazbu koju izvode. Terapeut predlaže da probaju osmisliti neku svoju skladbu  što se pojedincima činilo preteško i odmah su željeli odustati. Tada pokušaju odsvirati "penjanje na planinu". Jedan od pacijenata uzima frulicu sa željom da on bude ptica koja leti iznad te planine. Skladba počinje polagano i tiho, a završava prilično bučno i kaotično. Nakon skladbe neki komentiraju da se još nisu popeli na vrh planine, pacijent sa frulicom komentira da on leti visoko sa pticama, a jedna žena  govori da je ona zapela u rijeci na podnožju planine. Jedan od pacijenata predlaže da krenu ponovo što ostali i čine uz poneke promjene instrumenata. Sada je inmprovizacija puno staloženija, sporija te se osjeća mirnije raspoloženje. Susret se završava imaginarnim povratkom u podnožje i odlaskom na objed.
Terapeut zaključuje da je u ovom susretu on imao ulogu "olakšivača" pošto se prvi predstavio, započeo svirati i obraćao se pojedincima. On je promatrao način na koji su pacijenti komunicirali, načine na koji su tražili odredene zvukove, podržavali jedni druge, izmjenjivali instrumente. Na ovakvim susretima treba iskoristiti mogućnost međusobne komunikacije više pacijenata koja nije moguća kod individualnih susreta.

Nakon ovog primjera grupne terapije navesti ćemo faktore za koje Irvin Yalom smatra da su ono čime zapravo terapeuti pomažu pacijentima:
- nada - na početku svakog tretmana, kako grupnog, tako i individualnog, i terapeut i pacijent imaju nadu da će glazboterapija na neki način pomoći, znajući da nema krivog načina sviranja te da glazba ne može učiniti ništa loše
- univerzalnost - kod grupnog tretmana pacijenti ne osjećaju da su nešto posebno već dio grupe sa kojom dijele strahove i ostale osjećaje
- davanje informacije - ponekad je potrebno objasniti način sviranja instrumenta ili reći nešto o njemu čime se zapravo komunicira sa pacijentom što je često i glavni problem, kod grupne terapije pojedinac će nastojati što brže shvatiti na koji se način koristi njegov instrument ukoliko vidi ostale članove grupe da već sviraju
- nesebičnost - kod grupne terapije pojedinac prihvaća dijelove ostalih članova, stalo mu je do svakog od člana grupe, glazba odvraća pozornost od svakodnevnih preokupacija i usredotočuje pažnju na samo njeno stvaranje za koje je potrebno poštivanje ostalih članova grupe i nesebičnost
- mogućnost ispravka - varbalna je komunikacija nekome teža od "glazbene" iz razloga što se primjeti svaka greška koja se kasnije teško ispravi, krivo odsvirani ton ili dio ritma jednostavno se točno ponovi, takav način daje samopouzdanja
- socijalizacija -
- + imitiranje -
- + interpersonalno učenje - glazba je vrlo "socijalna stvar" ljudi slušaju jedni druge, imitiraju i uče jedni od drugih, isprobavaju različite načine za međusobnu interakciju, svaki član grupe dobiva individualno mjesto u grupi i istražuje načine za komuniciranje i utjecanje na ostale članove
- osjećaj pripadnosti - promatrači ovakvih, grupnih susreta odmah su uočili kako pacijenti vrlo brzo dobiju osjećaj pripadnosti, svatko tko je nekada svirao ili stvarao glazbu zna taj osjećaj zajedništva i međusobne ovisnosti
- satisfakcija - uspješno stvaranje glazbe daje satisfakciju, ohrabruje, uveseljava
- egzistencijalni faktor - Yalom na kraju smatra da koliko god u takvim trenucima ovisi o grupi, svatko bolje shvaća svoju individualnost odgovornost za samog sebe
 

Ovo je bio samo jedan primjer grupnog susreta koji nam je kao i primjer individualnog, dao uvid u to, što se zapravo događa na takvom susretu. Očito je da nije određeno da svaki grupni susret izgleda točno tako. Terapeut ovisno o procjeni sposobnosti pacijenata odredi sve dijelove terapije koju namjerava koristiti.
 

>Evaluacija<
 

Glazboterapijom se može evaluirati stanje pacijenta, odnosno dati dijagnoza, a to se najčešće odnosi na terapiju djece. Postoje različite skale po kojima se takvi pacijenti rangiraju; odnos terapeuta i djeteta u glazbenoj aktivnosti, glazbena komunikativnost itd. Takvim se skalama mogu prepoznati npr. djeca sa manjim emotivnim smetnjama (lakšim oštečenjima mozga), djeca sa emotivnim smetnjama (oštečenjem mozga), manje autistična i duboko autistična djeca (skala odnosa terapeuta i djeteta u glazbenoj aktivnosti). Kod ovakve se skale npr. djeca se podjele na četiri grupe. Postoje deset stupnjeva rangiranja. Rangira se odnos koji se naziva inter relationship, a sastoji se od glazbenog i personalnog odnosa između terapeuta i pacijenta. Najniže su rangirana duboko autistična djeca (4) koja ne uspostavljaju nikakav kontakt. Djeca sa početnim kontaktom ili nečim što provizorno možemo nazvati kontaktom rangiraju se kao manje autistična djeca (3). Djeca koja npr. u kontakt uključuju pokrete, i nalaze se na sredini skale rangiraju se kao djeca sa emotivnim smetnjama (2). Na samom vrhu skale su djeca sa manjim emotivnim oštećenjima (1) koju komuniciraju na različite načine ali vidno teže nego ostala, normalna djeca.
 
 

                                                                           (4)_______________________
                                                            (3)______________________________
                      (2)___________________________________
(1)__________________________

    I1_____I2_____I3_____I4_____I5_____I6_____I7_____I8_____I9_____I
 

-shematski prikaz skale odnosa terapeuta i djeteta u glazbenoj aktivnosti
 

Ovikvih je načina evaluiranja mnogo, a za stvaranje bilo kakve skale potreban je niz provjera sposobnosti djece od onih najnormalnijih, kao nositelja jedne granice, do onih "najproblematičnijih", kao nositelja druge granice skale. Takve skale olakšavaju rad ostalim specijalistima, a njihovo se evaluirajne pokazalo vrlo točnim.
 

>Glazboterapija u Hrvatskoj<
 

Knjiga "Korak po korak do oporavka" grupe autora zapravo je priručnik za odgajatelje namjenjen pretvaranju ratnih i poslijeratnih iskustava djece u Hrvatskoj u kreativnu snagu. Priručnik nudi razne načine i umijeća za postizanje cilja, a njime se mogu poslužiti ne samo učitelji i profesori već i svi oni koji susreću djecu izvan škole u knjižnicama, igrališima, doktori, voditelji tečajeva i sl.
 U dijelu kreativnih terapija navode se tehničke, likovne, terapije pokreta pa i terapije glazbom. Te terapije namijenjene su dijeci sa ratnim i post-ratnim traumama sa kojima se mnogo radilo i još uvijek se radi širom Hrvatske. Već smo naveli da se glazba upotrebljavala u bolnicama da olakša muke ratnih veterana što i ova knjiga navodi. Navode se i sve one karakteristike glazboterapije kao pomoć pri komunikaciji, ohrabrivanje i sl. Glazboterapija u ovoj se knjizi djeli na slušanje glazbe kao poticajnog sredstva za maštanje i vođenje vizualizacije i na primjenu glazbe kao sredstva aktivnog samoizražavanja putem improvizacije. Ističe se da pjevanjem dijete vježba kontrolirati sebe i zbivanja u svom okruženju, a glazba sama po sebi nosi sa sobom lječiteljsku snagu posebno za traumatiziranu djecu jer ne traži tjelesni kontakt, otvaranje pred drugima niti bilo kakvo natjecanje sa drugima.
 

>Za kraj<

Ovim smo seminarom željeli približiti kolegama pojam glazboterapije. Ispričavamo se ponovno za nestručnost prevođenja pojedinih pojmova ili za preopširnost ili preoskudnost ponekih dijelova seminara. Kao olakšavajuću okolnost pisanja seminara bila je brojna literatura kojom smo raspolagali. No pošto je većina literature na engleskom jeziku to se pokazalo kao otezavajuća okolnost pošto su riječi i pojmovi dosta stručni. Također literatura se uglavnom sastoji od primjera koji su namjenjeni glazboterapeutima i onima koji to postaju te zahtjeva prethodno znanje o glazboterapiji i poznavanje strukture glazbe.
Nadamo se da smo pokazali važnost glazbe i njenu moć. Nadamo se da će budući roditelji znati odabrati glazbu za svoje dijete jednako kako će mu birati slikovnice, crtane filmove ili video igrice. Nadamo se da će se djeci vratiti uspavanke koje su zaboravljene i smatraju se staromodnim jer je primjer malog Johna pokazao da je upravo pjesmica bila ključ za otvaranje njegovih usta, a kasnije i srca. Na kraju bi samo naveli poznatu rečenicu za koju ne treba niti poznavanje glazboterapije niti kakvo "suvišno filozofiranje"; tko pjeva zlo ne misli.
 

>Literatura<
 

- Andreis, Josip, Povijest glazbe, SNL Zagreb, 1989
- grupa autora, Korak po korak do oporavka, Tipex-Zagreb, 1996
- Nordoff, Paul & Robins, Clive ,  Creative music therapy, JD Books  NYC, 1977
- Bunt, Leslie, Music Therapy, Routledge London and NYC, 1994
- Rothenberg, Albert, The Creative Process of Psychotherapy, Northon Co. London, 1988
- internet